Roditelji. Sto bi oni trebali predstavljati i ono sto uistinu predstavljaju nije uvijek jedna te ista slika. Moj jedini zivuci roditelj, moja majka, ocito vise ne gleda na dobrobit mene kao svog djeteta. Ili nikad ni nije? Sumnja je opravdana recenicom koju je izgovorila kad sam bila klinka 11+ „ja sam trpila starog majmuna za tu penziju „ . Prije cca 2 godine: „te novce kojima mislis dolaziti doma, bolje da nam posaljes za rezije „. Dolazila sam jednom mjesecno doma, u prosjeku. Dobivali su invalidninu i naknadu za slomljenu tatinu nogu. Ukratko, moja majka je emocionalni manipulator, ucjenjivac, ali nadasve pobozna zena i zeli svakome dobro, bez obzira koliko je njoj trenutno tesko u zivotu i bez obzira sto je sve prosla u zivotu. Ne daj, Boze, nikome! Osim ako pipnes njene novce. Naravno, novci nisu najbitniji, nek je zdravlja, nek je zive glave i kruha u tanjuru. Ali i love u novcaniku.
Bas steta sto djela i rijeci ne idu ruku pod ruku kod nekih / vecine ljudi.
Tko sam ja da joj sudim, kako li se samo usudujem, kako me nije sram biti ovako nezahvalna nakon sto mi je sve u zivotu priustila... Ali i naplatila / naplacuje.
Nekada bi me bilo sram izaci medu ljude, jer nisam bila mrsava. Tek sad na slikama vidim da do svoje 11-12 godine niti nisam bila DEBELA, nego JACE GRADE, a i bila sam najvisa i najveca u razredu, sto me dodatno isticalo. Prvoj su mi pocele grudi rasti, prva na cijeloj skoli sam dobila mjesecnicu + debljanje za vrijeme puberteta + djecja podrugivanja = traume. Bez obzira koliko sam se smijala i izgledala sretno, patila sam iznutra. Zapravo, najsretnija sam bila kad sam dosla doma i jela koliko sam mogla, bez srama dal me itko vidi. Samo da zaboravim na lose dane u skoli. Djeca uistinu znaju biti brutalna. Sve to je dovelo do ( kvazi ) bulimije. Kvazi, jer mi nije dijagnosticirana,a i morala sam prestati zbog naglog gubitka kilograma. Povracala sam jednako lako kao sto sam i pila vodu. Sou je morao prestati kad je majka shvatila sto radim. Prijetila mi je, morala sam prestati. Usla sam u vezu. S vremenom sam sve vise pocela biti kod njega ( cak i vise nego doma ), tako da ni tamo nisam mogla povracati; uvijek je netko bio doma, u toj kuci je uvijek zivo. Veza se nakon 2 godine i 2 mjeseca raspala. Natukla sam 24 kg. S vremenom sam smrsavila, zbog stresa nakon burnog prekida,sto je na kraju rezultiralo gastritisom. Povremena krvarenja iz nosa i gastritis nisu mi dozvoljavali povracanje. Odselila sam se od doma, zbog posla u drugom gradu. Nisam osjecala potrebu za povracanjem, jer sam promijenila nacin prehrane. A i nisam vise imala psihicki pritisak od majke na svoju debljinu, pa sam prestala na debljinu gledati s tolikim gadenjem. Vratila sam se doma, udebljala sam se zasad 5 kg i slusam kojekakve jezikove juhe. Sto sa smislom, sto potpuno bez smisla. Osjecam se bez energije, motivacije, nade u bolje sutra. Osjecam se kao... da sigurno propadam. Polako, ali sigurno.
Tata, falis, na kojem god da si nebu sad.

Ljudi kao prvoklasna govna... Cek, prvoklasna?
Ajmo opet.
Ljudi, kao govna kojima je dan zivot da iz njega izvuku maksimum, da ga cine dostojnim sebe, da ga gaze i satiru ga moci svog bica, oni mu se pokoravaju, sluze mu. Slave ga pricajuci o njemu, spominjajuci ga uopce. Jedni ga kude, drugi ga slave, treci ga proklinju. Zivot.... Sta li si ti naspram ljudi? Nitko i nista. Oprosti, nisam te htjela uvrijediti. Dopusti da se ispravim, ti si... ljudska izmisljotina. Ali, to nije sve. Kao nepotreban privjesak ( MENI nepotreban privjesak ) nadodana ti je sudbina. Ne pitajuci zelis li ju. Kako nepravedno, zar ne, mili? Sudbina, dabome. Ilitiga: opravdanje za moju slabost koja vlada mnome, dok skrivam snagu nadnaravnu, duboko u kostima, koja me tjera da otvorenih ociju pogledam istini u oci i preuzmem svoj zivot u svoje ruke.
Naervozna sam, ljuta sam, povrijedena sam, tuzna, nadasve. Povjerovala sam na „ ostajem „, jer nije u balavim godinama. Godine, ocito, nisu neka garancija. I dalje ne krivim sudbinu zbog tog. Ne krivim ikog drugog, osim njega. Nezrelog, samodopadnog doktorcica. Koliko god me prozivao djetinjastom i nezrelom, on je taj koji je na tom polju zakazao. Puno pitanja, toliko toga je nejasno, nereceno, nedoreceno. Jos toliko toga za otkriti... Tisina. Ne javljam se, jer, uistinu, nema smisla. Ne javalja se, jer... Nije mu stalo. Nije ga briga. Nije mu bitno. Steta sto se rijeci ne poklapaju uvijek sa djelima, zar ne.

I, tako. Eto me nakon poduze tisine. Izdogadalo se svega.
Ja, kontinentalka, zaposlih se u kamenitom podrucju lijepe nase.
Ostavila sam i obitelj i decka i krenula trbuhom za kurhom. Nije bilo najbanije od samog pocetka, no sad kad gledam unatrag, jos sam i dobro prosla.. S obzirom na nisku razinu samopouzdanja koja mi je aktivno pomagala da se svakim danom sve vise potkopavam. U tome je pomogla i tadasnja cimerica, to koristoljubivo, sebicno, egoisticno deriste 6 godina starije od mene. Gastritis, ruzni sni, stres, "prijatelji", istaknuta i data mi na javno znanje misao da sam BEZOBRAZNA. Neovisno o tome da li je ta kolegica to zasluzila. Onda sam nekako stala na loptu. Pomislih, prestani se varati, glumiti naivu da su svi dobri ( iako mozda ne izvana ). I, tako je moj oporavak krenuo mic po mic prema boljem.
Danas, tek par mjeseci nakon svega, zateknem se jos pokoji put da padnem na starim greskama, no aktivno razmisljam kako ostati na nogama.

Decko? Ostao je tamo gdje sam ga i ostavila. Radeci od 07 do 23h, ne zeleci otici ZA MNOM. Vec, ideja ( njegova ) je da se ja vratim njemu, na njegovo imanje, u kucu koja ce jednog dana biti njegova isto kao i firma. Njemu se ne isplati to vuci negdje, seliti, pocinjati ispocetka. Razumijem. No, zasluzuje li da dodem k njemu?
Primjera radi, Valentinovo: zatekli smo se u gradskom trgovackom centru gdje su na popustu bile Milka cokolade, pa kad smo shvatili da su na akciji, rekao mi je kroz salu da nek si odaberem jednu za Valentinovo. Eto, nije mi stigao nista kupiti. Iako kroz zimske mjesece radi do maximalno 17h. Ne znam sto mi je teze palo, to sto se nije ni potrudio kupiti mi ruzu, to sto se niti ne trudi biti romantican, barem malo-malo za mene ili to sto me ko dijete zeljno cokoladice, a ne djevojku koja ima svoju placu doveo pred policu s cokoladama na snizenju da mi kupi, eto, za Valentinovo. Iz principa i ljubavi prema samoj sebi - odbila sam. Zasluzujem JEBENO bolje.
Nasla sam ljubavnika. Bogatog. Odbijam svaku njegovu kintu, placam ravnopravno vecere, ulaznice, karte i sl., no to se ponekad pretvara u show, pa iz zenskosti se povucem. Voli me. Iskreno S njim je... romanticno i lijepo. Nije nesto pametan kao decko i ne zelim njegove gene za svoje dijete, ali me cini sretnom i zadovoljnom, iako je u krevetu vise tehnicar od decka. Dakle, velicina, a ni pare nisu bitni za slogu u vezi. Oduvijek sam to tvrdila, iako nisam imala iskustva. Sada, kada ga imam, sretna sam sto sam oduvijek bila u pravu.
Pece li me savjest zbog varanja u vezi? Nimalo. Vjernost treba zasluziti.
U usporedbi s ljubavnikom, ocito sam se pocela laganini hladiti od decka. Od poruka s pusama. Od zivkanja po skrivecki na poslu da mu kazem da ga volim. Od svih sladunjavih sitnica koje sam radila kako se vatra u nasoj vezi ne bi ugasila. I, gasi se. Olicno se gasi. Primjetio je. Dodude, prekasno. Sada... Njemu je stalo. on zeli da se doselim k njemu kada mi istekne ugovor, da zasnujemo zajednicki zivot, uredimo donji dio kuce, par zidova samo za nas. Pa, ako cemo dobro funkcionirati zajedno, pocet cemo zasnivati obitelj. Veliki planovi su u tijeku. Planovi... koji ce ostati samo planovi. Ne zelim se udati s 23, ni roditi s 24 djecu muskarcu koji nije sposoban kuptii mi jednu jebenu ruzu za jebeno Valentinovo, ni za dan zena. Ruku na srce, gruba sam osoba, cesto puta. Ne patim od Valentinova, jos manje od dana zena. Ali, ako decko iole cijeli svoju djevojku, kupit ce joj jednu jebenu ruzu ili cokoladu ( ZA KOJU ONA NE ZNA DA JE NA AKCIJI, A KAMOLI GDJE JE KUPLJENA ) za barem jedan od tih dana.
Oh, jesam li spomenula da sam za moj prvi rodendan koji sam docekala s njim u vezi dobila vrecicu cipsa i limenku piva?! Bili smo 5 mjeseci zajedno. Za njegov rodendan, koji je bio cca 2 mj prije mog, napravila sam tortu ( mama mi je pomogla ). Mnogo mi je znacila, jer sam ju napravila u najvecoj besparici. Nisam radila, bila sam doma svojima na teret. Nisam mu imala za neki posebno lijep poklon, pa sam skupila zadnju lipu u kuci da mu napravim tortu za rodendan. A ja sam 2 mjeseca kasnije dobila... vrecicu cipsa i limenku piva. Koje je uglavnom on pojeo i popio.


Majka? Prvih godinu dana odlaska od kuce, zvala sam ju skoro svaki dan. Nakon toga, pocela sam bivati svjesnijom sebe, pa sam ju prestala zvati. Pitajuci se, zasto ona mene ne nazove? Ne zanima li ju kako sam? Testirala sam ju. Da skratim pricu, cekala sam njen poziv. Podugo. A kada bi me i nazvala, nazvala bi da me pita nesto u vezi racunala. Kad bi nastala tisina nakon obradene teme, iz suste i neugodne tisine neizrecenog, pitala me je kakvo mi je vrijeme. Majko, hvala, dobro sam. Ostajem sama na svijetu. Prije sam gledala na to teska srca. Sada si mislim, bolje sama nego okruzena krivim ljudima koji me sputavaju da napredujem, moralno i ljudski.
Znala sam provesti noci u suzama, ne imajuci mirnoce da zaspim. Postavljala sam si masu pitanja u svezi odgooja moje majke i pun kufer stvari mi nije bio jasan. Nekako... nisam mogla ni zamisliti da ima majki koje mogu ici protiv svog djeteta. Jer, ucena sam da stvari koje mame rade su opravdane i da u te cinjenice i djela ne smije biti sumnje, vec se mora uciniti tako kako je mama rekla. I dan danas, iako ima 35 godina, moja sestra uporno pada na tom testu. Inace se posvadaju medusobno. Ja? Kako da se ja izvucem iz toga? Dosta mi je sagibanja glave. Dosta mi je pokunjenog pogleda jednog psa koji otuzno ceka slijedecu zapovijed.



Zadnjih mjeseci nastojim gledati sebe, svoj boljitak. I okruziti se ljudima koji mi pomazu raskrciti put koji je predamnom.

Volim sve oko sebe sto se prikazuje onakvim kakvo jest.

Dakle, da, nije me dugo bilo. Predugo.
Tesko je smoci snage i pisati mirnom rukom kada te nemir u dusi izjeda sjecajuci se kroz sto sam morala sve proci, mimo svoje volje.

No, to je zivot, zar ne? Majka bi rekla da je zivot pun patnje, ogavan, bolan i nepravedan.
Razmisljaljuci nacinom na koji ona razmislja, rjesenje vidim samo suicidu. Samoubojstvo je rjesenje? Nije.
Godiama sam se mucila s putovima razmisljanja, no, naucila sam da mi je pametnije zivjeti zivot negoli razmisljati o njemu.

Sto ima novo kod mene?
Nedostaje mi netko tko to nije zasluzio.
U vezi sam s nekim koga ne volim potpuno.
Varam ga s nekim tko bi svaki tren trebao stati pred oltar i majci njihovog jednogodisnjeg djeteta reci "da" - no, to se, ocito, nece dogoditi jer, kao sto mi je sinoc pripomenuo, u meni ima nesto njemu neobjasnjivo sto mu ne da mira i vuce ga non stop k meni. Pomislih; "da nije picka?" Osmjehnuh se.

Kad smo vec kod ljudske budalastine... Obilujem nemirom. Snovi su mi razaraci sna. Spas ne vidim u postenom nacinu zivota. Osjecaje maltene da nemam prema samoj sebi. Ponasam se kao da mrzim samu sebe. Zatvaram oci pred bolom i sutim. Bacim vic i nasmijem sviju oko sebe. Ovaj, bacim vic na svoj racun. Bitno da je smijesno, zar ne...

Sarkazam, ironija, glupost, dusevna trulez i obilno prejedanje. Ako dodamo 30dkg srama, 45 mg snage da se pogleda nekog u oci i 3 / 3 zbunjenosti koja mirise na izgubljenost, dobit cemo potpunu mene.

Zivote, ( ne ) dolazim!

"Ne zanima me kako zarađuješ za život.
Želim znati za čime čezneš i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju želje svoga srca.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman napraviti budalu od sebe zbog ljubavi, zbog snova, zbog pustolovine koja se zove Život.
Ne zanima me koji planeti su u opreci s tvojim Mjesecom.
Želim znati jesi li dotaknuo središte svoje tuge, jesu li te životne izdaje otvorile ili si se skvrčio, zatvorio od straha zbog nove boli! Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom vlastitom, ne pomaknuvši se da je zastreš ili umanjiš ili izliječiš.
Želim znati možeš li boraviti uz radost, moju li svoju vlastitu ; možeš li se predati divljem plesu i dopustiti da te zanos prožme
Sve do vršaka prstiju,
Ne opominjući nas da budemo oprezni, da budemo realni, da ne zaboravimo svoja ljudska ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Želim znati jesi li u stanju razočarati drugoga kako bi ostao vjeran sebi ; možeš li podnijeti optužbe o izdaji i ne izdati vlastitu dušu.
Želim znati možeš li biti vjeran i stoga dostojan svoga povjerenja.
Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu čak i onda ako je nema svakoga dana.
Želim znati umiješ li živjeti s porazom, svojim i mojim, pa ipak stati na obalu jezera i doviknuti srebrnom Mjesecu : Da!
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati možeš li nakon noći provedene u boli i očajanju ustati, izmučen, s umorom u kostima, i obaviti sve ono što je potrebno za djecu.
Ne zanima me tko si, ni kako si došao ovamo.
Želim znati hoćeš li stati sa mnom u središte vatre i ne ustuknuti.
Ne zanima me gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te podupire iznutra, kad svega ostalog nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu svoje društvo u pustim trenucima."